Dr. Ivo Banac jedan je od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca. Redovni profesor istorije na prestižnom američkom sveučilištu Yale. Vrhunski stručnjak za balkansku i istoriju južnoslavenskih zemalja u svojoj knjizi:

CIJENA BOSNE – Dr. Ivo Banac
Čanci, izjave i javni nastupi, 1992-1993









http://www.camo.ch/PDFO/banac.pdf

citat:

ZNANOST I KRAJ JUGOSLAVIJE

(Predgovor zbirci znanstvenih članaka o raspadu Jugoslavije u časopisu East European
Politics and societes, Berkeley, br. 3, jesen 1992.)

Premda su autori iznijeli neke krajnje istančane poglede na zvijer o kojoj je riječ, članci koji slijede ne pretendiraju na bilo kakvu sveobuhvatnost. Doista oni su anemični prema standardima “etničkih čistitelja” i popravljača povijesti. Znanost je često bespomoćna pred ideologiziranom okrutnošću koja vodi svoj četvrti balkanski danse macabre u ovom stoljeću.
Ipak, dok gledamo na ove razumne i dotjerane članke, moramo se zapitati odakle takva pustoš u društvenim istraživanjima južnoslavenskih tema tijekom posljednja tri desetljeća. Povremena pristojna studija ne može opravdati čitave knjižnice obmane i neznanja, koje su proizvele nemali broj napuhanih veličina i profesorskih katedri. Strahote Vukovara i Sarajeva, zavodljivi laboratoriji nacinalističke scijentologije i groteskno licemjereje Zapada postavljaju golem izazov pred stereotipnu znanost. Radi se o stvari od velikog značaja koja se ne može pomesti pobožnim frazama i okolišanjem. U ovoj stotoj obljetnici rođenja Ive Andrića, tragićnog pjesnika Bosne, ne možemo zanemariti njegovu mračnu opomenu: “Između bojazni da će se nešto desiti i nade da možda ipak neće, ima više prostora nego što se misli. Na tom uskom, tvrdom, golom i mračnom prostoru provode mnogi od nas svoj vijek.”

citat:

Knjiga "Balkan Bluz" Medina Delalić i Suzana Šačić
“Nijaz Duraković, koji je u vrijeme ovih afera član CK SKBiH, se sjeća: ”Ritam i tempo aferama i tada je davao Beograd sa svojom moćnom propagandnom mašinerijom. Treba znati da su Bosnom u to vrijeme vladali tzv. bosanski integralisti na čelu sa Pozdercem i Mikulićem i oba ova političara su odstupila pod nezapamćenom medijskom halabukom i pritiscima svake vrste. Samo još djeca mogu vjerovati da je to bilo slučajno.

citat:

Istina je, međutim, kako je moćni «KOS», pored istočnonjemačke komunističke «STASI» i rumunjske «SECURITATE» i sovjetskog «KGB» bila najmoćnija obavještajna služba u Europi, ali i u svijetu, koja se pripremala za opstanak u demokraciji nakon sloma komunizma. Naravno da je jugoslavenski «KOS» instrumentaliziran od Miloševićeva režima za stvaranje velike Srbije i destabilizaciju Hrvatske kada je Srbija bila agresor 1991. godine. Zato je «KOS» i izvodio terorističke akcije za destabilizaciju hrvatske vlasti i Republike Hrvatske, ali je isto tako istina da se jugoslavenska obavještajna služba «SDB» podijelila po bivšim jugorepublikama, i da su neki visoki dužnosnici, uvjetno rečeno «hrvatske», Udbe, koji su u ratu 1991. bili službeno na hrvatskoj strani, u tajnosti i dalje radili za Beograd. Motivi za suradnju za jugoslavensku ili srbijansku vladu su pri tome različiti: jugoslavenska ideologija, novac, bračna veza u miješanom braku (bračni drugovi različite nacionalnosti) i utjecaj bračnog druga druge nacionalnosti, privrženost jugokomunizmu, ucjena (zbog homoseksualizma, zlouporabe droga, prijašnje suradnje za obavještajnu službu, ucjena zbog ubojstva ili klasičnog kriminala itd.)
«KOS» je u zoru raspada Jugoslavije imao udjela u formiranju nacionalnih stranaka kako bi komunisti u nacionalnom ruhu eventualno uspjeli sačuvati Jugoslaviju, a u svakom slučaju sačuvati opstojnost oficirima JNA i komunističkim kadrovima u okružju demokracije, te utjecati na promjenu unutarnjih granica SFRJ u korist velike Srbije (od Drine duž Save do Une), i za zapadnu Hercegovinu uvečanu tzv. «veliku» Hrvatsku. Možda nije slučajno da HDZ godine 1990. nije tražio izdvajanje Hrvatske iz SFRJ nego samo preuređenje Jugoslavije na konfederativnom modelu. I samo referendumsko pitanje 1991. nije Hrvatima dalo mogućnost da se opredijele za nezavisnost, nego samo za jugoslavensku federaciju ili konfederaciju.
«KOS» je osnovao i upravljao srpskom ultra-nacionalističkom strankom SDS u Hrvatskoj, i «Srpskom demokratskom strankom» (SDS) bosanskih Srba Radovana Karadžića, ali i Strankom demokratske akcije (SDA) bosanskohercegovačkih Muslimana. Osnivač stranke SDA bio je pukovnik KOS-a JNA, Salim Šabić, najuži suradnik Alije Izetbegovića, predsjednika SDA, koji je za jugoslavensku tajnu službu počeo surađivati za vrijeme izdržavanja prve zatvorske kazne kao politički zatvorenik savjesti. U tajno snimljenom telefonskom razgovoru između srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića i predsjednika SDS u BiH, Radovana Karadžića, vidi se kako je pokojni Salim Šabić (jslužbeno, kao i Ranković, krojač iz zagrebačke Ilice) u Zagrebu bio prikriveni jugokomunistički agent, ubačen u redove bosanskih Muslimana. Nije možda ni čudno da je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, kojega je 1992. u Sarajevu otela JNA, razmijenjen za zarobljenog srpskog generala Kukanjca, zapovjednika sarajevske vojne oblasti JNA, kada je Izetbegovićev bliski stranački prijatelj Šabić imao odlične veze u «Kontra-obavještajnoj službi» (KOS) JNA, a sam Alija Izetbegović bio suradnikom jugoslavenske tajne službe.

Objašnjenje: «Aco» je šef Kontra-obavještajne službe (KOS) JNA, Aleksandar Vasiljević, «Alija» je ministar unutarnjih poslova bosanskohercegovačke vlade, Alija Delimustafić, a «Šabić» je Salim Šabić, uski suradnik predsjednika SDA i predsjednika Predsjedništva Republike BiH Alije Izetbegovića, kojemu je bošnjački čelnik bio i na sprovodu u Zagrebu 2001. godine.
Kao suradnik jugoslavenske obavještajne službe pojavljuje se i ime Vojislava Šešelja, četničkog vođe i haaškog optuženika za ratne zločine.

citat:

Knjige: Nikola Koljević - Stvaranje Republike Srpske; Službeni glasnik, Beograd (II)

Ćaskanja iz pakla

Krvavom raspadu Jugoslavije i masovnim srpskim zločinima prethodio je, između ostalog, i neumorni angažman Dobrice Ćosića na objavljivanju i promociji kvazihistorijskih i kvaziumjetničkih djela kojima je pripreman teren za stupanje na zadatak izvođača radova - Jugoslovenske narodne armije i srpskih (para)vojnih formacija. Bosna i Hercegovina bi trebalo da bude na oprezu: u Beogradu ponovo buja izdavaštvo čiji je "glavni urednik" ponovo Ćosić, a koje se bavi negiranjem države Bosne i Hercegovine i falsificiranjem činjenica o proteklom ratu u njoj. Jedno od kapitalnih djela je i Stvaranje Republike Srpske nekadašnjeg potpredsjednika Srpske demokratske stranke, člana Predsjedništva BiH i potpredsjednika Republike Srpske Nikole Koljevića. Nekadašnji ugledni šekspirolog, profesor sarajevskog Filozofskog fakulteta, rođen je 1936. godine u Banjoj Luci. Na iznenađenje mnogih svojih kolega, prijatelja i studenata, uoči prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini postaje jednim od najbližih saradnika Radovana Karadžića te kasnije učestvuje na svim međunarodnim konferencijama i mnogim javnim i tajnim pregovorima s hrvatskim i bošnjačkim liderima. Umro je u Beogradu 25. januara 1997. nakon pokušaja samoubistva ("Stradao od zločinačke ruke" - Marko Vešović). Objavljujemo najzanimljivije odlomke iz Koljevićeve knjige

http://www.bhdani.com/default.asp?kat=txt&broj_id=594&tekst_rb=10

citat:

Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao,

a muslimanski narod možda u nestanak,

jer muslimanski narod ne može da se obrani,

ako rat bude ovdje.

R. Karadžić, sa govornice Skupštine R BiH, 21.10. 1991.



Govorio je to uzdignute glave i tonom prijeteće epsko-cinične nadmenosti onoga koji se, u svojoj pozerskoj samodopadnosti, eto, nikoga ne boji.

No, na šta je stvarno oslanjao svoju "hrabru" prijetnju o sanjanom nestanku čitavog jednog naroda (genocid), najbolje svjedoči njegov nekadašnji saborac (poslije pokajnik koji je smogao snage da se javno izvine) Novak Kilibarda, koji u knjizi Slavoljuba Šćekića: KILIBARDA, ispovijest o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore (Izdavač: Vijesti, Daily press d.o.o.; Podgorica, 2001.), na str. 78. govori ovako:

Jednom smo imali miting na Ivanjici, između Trebinja i Dubrovnika. Ivanjicom su odjekivali poklici: Hoćemo oružje! Hoćemo oružje!

Radovan Karadžić na to je uzvratio:

Braćo Srbi ne treba nam nikakvo oružje. Mi imamo slavnu Jugoslavensku narodnu armiju koja će nas zaštititi ....