Naveo bih samo par interesantnih citata:
Znaci kako jedan grad koji je 1969 godine imao ubjedljivu bosnjacku vecinu dolazi do toga da danas Bosnjaka nema ni 5000? Kako jedan grad koji je do 1969 godine bio vecinski bosnjacki postaje 1991 vecinski srpski?
Kako jedan grad od 1969 godine pa do 1991 godine moze ucetvorostruciti broj stanovnika sto se je desilo u Bluci?
Ono sto mene zanima je period pretezito iza zemljotresa 1969 godine i naseljavanje Bluke poslije tog perioda sa Srbima iz Srbije, Kosova i Vojvodine u Bluku?
Takodjer zanima me izgradnja vojnog poligona JNA na planicnugi Manjaci i gdje su zavrsili Srbi koje je JNA iselila sa Manjace? U Banjaluci to je nesumnjivo medjutim kako to da su dobivali besplatno parcele na Lausu i tranzitu u Bluci? Kako to da se za 22 godine od 1969 do 1991 godine izgradi par naselja sa po 30-tak hiljada stanovnika (Borik, Starcevica, Sunce, Laus) i da vecina dotadasnjih Blucana nije dobila ni 1% tog izgradjenog stambenog fonda?
Da li je istina da su se u Srbiji i Vojvodini davali oglasi za mlade ljude koji zele raditi u Bluci i da ce dobiti stan ako presele tamo?
Mnogo pitanja dosta cinjenica i ako ima tko da ima vise informacije neka se ne ustrucava.
Da li je srpska armada zvana JNA koristila isti recept za naseljavanje Bluke kao sto je to radila i u Dalmaciji na obali?
Grad Banja Luka po vjeri, 1910. Zadnji A-U popis.
6,588 muslimana, 3,694 pravoslavaca, 3,990 katolika, 528 ostalih. Sve skupa 14,800 dusa,
Grad Banja Luka po vjeri, 1921. Prvi popis u KSHS.
7,201 musliman, 5,325 pravoslavaca, 4,858 katolika, 618 ostalih. Sve skupa 18,001 dusa.
Da su muslimani bili vecina u gradu stoji. Da su bili iznad 50% je zesca bajka.
A sto se tice zemljotresa, postoji jos jedan vazan faktor koji je zanemaren. Izmedju popisa 1961. i 1971. Banjoj Luci se u administrativnom smislu prikljucuju mnoga naselja. Petricevac, Vrbanja, Madjir, Delibasino Selo...itd.
Do 1969. godine Banja Luka je imala ca 75-80 000, vecinsko stanovnistvo je bilo muslimansko i katolicko, kao sto rekoh. Ako se uporedi sa brojem protjeranog stanovnistva u periodu izmedju 1992 - 1995. godine koji iznosi ca 100 000, stvar je sasvim jasna. Ili ako jos nije, do 1969 Banja Luka je bila: Novoselija, Seher, Hiseta, Mejdan, Pobrdje i uzi centar. Dijelovi grada u kojima su zivjeli muslimani i katolici. Djelovi grada, kojima RS mijenja ime u periodu 1992 - 1995. godine kako bi promjenila i istoriju grada, kao, Srpske Toplice, Obilicevo...kao sto citavo vrijeme rade na mijenjanju istorije.
Ostali dijelovi kao Borik, Starcevica itd se grade nakon 1969. godine kao i kasarne u Banja Luci a samim tim i naseljavanje oficira bivse JNA te.....
Banja Luka kao grad do zemljotresa imala je muslimansku vecinu. Poslije zemljotresa to se mijenja iz razloga koje su naveli neki komentatori, dolazak Srba sa Manjace, davanje besplatnih placeva, jer se pustare Manjace uzimaju za poligon JNA,a u Banja Luci se otvaraju veliki garnizoni JNA.Znano je da su Srbi cinili vecinu oficirskog kadra. Kasnije se u opstinu Banja Luka ukljucuju i neka okolna sela sa srpskom vecinom, tako da se nacionalna struktura stanovnista jako promijenila, da bi u poslednjem ratu svi Bosnjaci i Hrvati bili iseljeni, a njihovi vjerski objekti poruseni, itd.
Ovo je tipicno za cijelu Bosnu ( I Hrvatsku ) , samo mi je Banja Luka najbolnija. Ko je na ovo ukazivao - mogao je zavrsiti u Crnoj Kuci ( kao sto je kod nas to bio slucaj! ).I sad Seher zovu Srpskim Toplicama. A sebe Banja Lucanima. Meni je ovo samo dokaz da se " srbizacija " Jugoslavije vrsila sistematski, planski, kao priprema za nesto vece.
UBIJANJE JE POČELO JOŠ TADA
Bedrudin GUŠIĆ
U ta dva dana, dakle 26. i 27. oktobra 1969. godine, bez obzira kolika je bila jačina zemljotresa koji je uzdrmao Banja Luku i njenu regiju, bez obzira što je relativno mali broj ljudi smrtno nastradao..., te bez obzira na činjenicu da je stihija načinila velike materijalne štete po Grad i njegovu infrastrukturu, malo je ko od nas, domicilnih Banjalučana i drugih koji su to pratili sa strane, vjerovao da je to bio, zapravo, početak istinskog ubijanja jednog grada.
Mi, starije generacije, naravno da pamtimo i detalje posljedica zemljotresa koji je nekim našim sugrađanima prekinuo život, mnogima od njih uništio kuće, stanove, poslovne objekte, a mnogima promijenio daljnje životne tokove. Oni mlađi, koji ne pamte taj crni banjalučki oktobar 1969. godine i koji su se rodili i rasli u Gradu nakon što je iz temelja promijenjena njegova fizionomija, ipak su uskraćeni što nisu upamtili Banja Luku koja je nekad imala svoju dušu. A duša su joj bili, osim njenih ljudi, i višestoljetni simbol Grada - Ferhadija, na daleko poznata Realka, pa Vakufska palata, pa "Sabahova sahadžinica", pa "Zdravljak", preko puta pošte, pa kafana "Zora", na uglu ulica Fra Grge Martića i Gospodske ..., i mnogi, mnogi drugi objekti.
Mi, koji smo bili sudionici tih događaja u tom vremenu, mogli smo uživo da gledamo kako su mineri tadašnje "JNA" rušili banjalučke reprezentativne objekte, a sve to pod jeftinim izgovorom da im je stepen oštećenja bio toliki da se nisu mogli sanirati. Sjećam se, recimo, kada je hiljade nas - Banjalučana, sa dozvoljene distance pratilo rušenje Gimnazije i kada smo naglas plakali kao mala djeca. Ili, Vakufske palate... Mnogi od nas tada nismo bili svjesni da je to bio samo trening za ono što će doći ranih devedesetih. Minaret Ferhadije je bio prepolovljen od posljedica potresa i ubrzo nakon toga saniran. Rečeni mineri i planeri ubijanja Grada nisu baš tada mogli nasrnuti i na Ferhadpašino zdanje, jer bilo bi previše prozirno - ostavili su to za pogodnije vrijeme, što se 7. maja 1993. godine i obistinilo.
Onda je započela obnova banjalučke infrastrukture te prava euforija gradnje novih stambenih naselja na ledinama oko centra Grada. Jer, bilo je para, naročito od donacija iz svijeta, te iz kredita. Naravno, niko normalan ne bio bio protiv gradnje novih stambenih i poslovnih objekata, niko normalan nije protiv razvoja Grada i njegove privrede, ali ovdje nije u pitanju tako nešto. U pitanju je, zapravo, prava demografska eksplozija koje je strefila Banja Luku nakon zemljotresa od 26. i 27. oktobra 1969. godine. Tadašnji banjalučki moćni kadrovik - Milorad Mišo Popović, porijeklom sa Manjače, je u "tonama" naseljavao Srbe iz svoga kraja u Grad. I ne samo odatle.
Banja Luka je, iako godinama poslije potresa obnovljena, proširena, modernizirana i dignuta iz pepela, zapravo u visokom procentu postala većinski srpski grad. Čak su i neka sela (srpska, naravno), bliže Prijedoru nego Banja Luci, pripajana banjalučkoj opštini, čime je ona (Banja Luka) postala prostorno ubjedljivo najveća opština u Republici. Dakle, velikosrpski programeri i planeri su se još tada pobrinuli za izbore koji će se desiti 1990. godine, te ze ono što će uslijediti 1992. godine i poslije.
Dok su Mišo Popović i njegovi "saborci" naseljavali ruralne Srbe u Grad, zapošljavali ih, davali im stanove i pozicije u privredi i u organima vlasti, tadašnji muslimanski banjalučki kadrovici su uglavnom gledali nezainteresirano šta se oko njih događa, odnosno kovali planove kako će se oni dočepati neke više pozicije u Sarajevu, ili čak u Beogradu.
Dakle, ako neki misle da je ubijanje "krajiške ljepotice" započelo ranih 90-tih, grdno se varaju. Banja Luku je zemljotres od prije 39 godina samo načeo, ili čak samo okrznuo, ali je taj isti potres došao kao kec na jedanaest velikosrpskim planerima da joj ubiju dušu. Dakle, započeli su Mišo Popović i društvo, a nastavili Radoslav Brđanin, Stojan Župljanin, Gugo Lazarević, Predrag Radić, Rajko Kasagić, Predrag Mitraković..., vladika Jefrem Milutinović i mnogi, mnogi drugi. Naravno, ubijanje preostalih ostataka prave Banja Luke traje i danas, u izvedbi Mile Mraka, revnosnog sljedbenika lika i djela "Dr. Dragana Dabića", vjerovatno slijedećeg srpskog sveca.
27.10.2008.
Geen opmerkingen:
Een reactie posten