Tvrdim da velikosrpska politika nikad nije odustajala od svojih ciljeva, nego se samo u određenim okolnostima vješto prikrivala i pripremala, tako i za vrijeme SFRJ, čekajući povoljne okolnosti za daljnje sprovođenje tih istih ciljeva, što ne bi bilo moguće bez jake vojne mašinerije odnosno JNA.

To potvrđuje i navedena studija iz koje navodim, po meni, par bitnih citata.

Ubijeđen sam da bi u slučaju procentualne participacije po stvarnoj etničkoj strukturi naroda i narodnosti u svim sferama a prije svega u JNA došlo do više pregovaranja a manje zločina bi bilo počinjeno.
Jugoslavija bi opstala drugačije organizovana ili bi se disoluirala dogovorom.

U daljnjem tekstu slijede dokazi.

Nikola Petrović: ETNIČKA NEREPREZENTATIVNOST U VOJSCI: SLUČAJEVI JUGOSLAVIJE I RUANDE

Evo što je Špegelj zabilježio: “U poratnim godinama u oficirskom su kadru većinu činili Hrvati, Slovenci i Muslimani (Bošnjaci), što je bila posljedica snažnog razvoja antifašističke borbe u zapadnim republikama” (ibid., 2001.: 52). Ipak demobilizacijom u poratnom razdoblju i mirnodopskim napredovanjem u časničkim rangovima takav je omjer radikalno promijenjen. Špegelj govori o srbizaciji JNA i zaključuje da “1989. Srba u JNA ima 34% više od idealnog broja, Crnogoraca 45% više, dok je Slovenaca 60% manje od potrebnih, Hrvata 30% manje, a Bošnjaka te Albanaca, Mađara i drugih nacionalnih manjina čak 60-90% manje od idealnog omjera” (ibid., 2001.:53). Bitno je reći da je prema Špegelju srbizacija JNA otpočela još 1968. godine, no on ne navodi zašto određuje baš tu godinu niti navodi političke odluke ili strukture u vojsci ili politici koje su provodile srbizaciju.

Sada dolazimo do ključnog pitanja: je li manipulacija u kadrovskim službama JNA bila dio nekog tajnog plana srbizacije JNA? Teško je povjerovati da bi u državi, koja je toliko propagirala ravnopravnost i u kojoj je Josip Broz Tito još uvijek vladao čvrstom rukom, JNA mogla steći toliku autonomiju da uspije provesti takav plan.

Zato ne čudi da su svi prigovori koji su se unutar JNA upućivali na etnički sastav nailazili na otpor, jer nitko nije htio remetiti taj sustav usluga i protuusluga. Evo kako je to izgledalo: “..savezni sekretar za narodnu obranu general Nikola Ljubičić, koji je na toj dužnosti bio od 1967. do 1982., konstatirao bi prilikom takvih analiza kako nacionalna pripadnost oficira i generala nije razmjerna udjelu dotičnih nacija u ukupnom jugoslavenskom stanovništvu, kako, štoviše, kadrovski sastav nije uravnotežen ni na razini republičke pripadnosti. Svi bi odmah izrazili zabrinutost nad takvim stanjem i trendom, a onda bi se po kratkom postupku zaključilo da Hrvati, Slovenci, Bošnjaci i još neki jednostavno nisu zainteresirani za službu u JNA, da se u zapadnim republikama na civilnim poslovima može bolje raditi i više zaraditi nego službom u JNA, te da ni dotična republička vodstva nemaju interes za takvu regrutaciju. Na jednoj analizi kadrovanja u SSNO-u, iznio sam primjere prijave kandidata za vojne akademije iz Pule i Varaždina u toku 1969. U Varaždinu su se te godine za vojne akademije bila prijavila 32 mladića, a iz Pule 14, svi su na zdravstvenim pregledima ogla.eni sposobnima, srednju školu završili su ocjenom vrlo dobar ili odličan, a rezultat konačnog prijema u akademije bio je porazan: iz Varaždina su primljeni dvojica iz Pule jedan!. (ibid., 2001.: 57-58).

Sam plan ustroja “Jedinstvo” potaknut je pitanjem zapovijedanja JNA nakon Titove smrti. Vrh JNA je smatrao da kolektivno predsjedništvo SFRJ ne bi bilo, najblaže rečeno, adekvatno te se pojačavala autonomija vojske. Etnička neravnoteža i dominacija Srba i Crnogoraca u JNA omogućila je preuzimanje institucije JNA od strane proponenata velikosrpske politike unutar JNA. Bitno je kako je “osobito visok udio bio u visokim činovima” (Žunec 1998.: 104) pa je vrh JNA postao sve više jednonacionalan ili dvonacionalan, te je tako mogao provoditi odluke koje su išle na štetu drugih republika i naroda. S druge strane u Srbiji je jačao Slobodan Milošević koji je srušio vodstva Autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine te Socijalističke Republike Crne Gore i tako pridobio njihovu moć tj. glasove u kolektivnom odlučivanju. JNA s vodećim zagovornicima unitarističke koncepcije i Miloševićeva politika srpskog nacionalizma, uviđajući neizbježni raspad Jugoslavije i odcjepljenje zapadnih republika, sve više su se približavale u sredstvima i ciljevima.

Treba naglasiti da iako etnička ravnoteža u vojsci vjerojatno ne bi mogla spriječiti rat i agresiju, zasigurno bi još više “otupila” napad JNA, jer bi više protivnika unitarističke koncepcije u JNA odgodilo donošenje i provođenje odluka njezina vrha. Također, može se vidjeti kako je etnička reprezentativnost u omjeru vojnika smanjila moć djelovanja JNA.

¹¹ To je potvrdio i sam Kadijević: “JNA je predstavljala osnovu na kojoj su formirane tri srpske vojske - Vojska SRJ, Vojska RS i Vojska RSK… obaveza JNA bila da celokupnom srpskom narodu obezbedi njegovu vojsku, bez koje on na ovim prostorima i u uslovima koje su neprijatelji nametnuli nema, ne samo slobode, već ni života” (Kadijević 1993.).

citat:

Yugoslavia
The Military and Society

For most of the 1980s, the YPA was considered the strongest unifying institution in the country. The military played a fundamental role in preventing the dissolution of the federal state after the death of Tito and the dramatic rise of ethnic tensions in the 1980s. By 1990, however, serious problems had developed in YPA ranks and in its relationship to society as a whole.

The YPA remained very popular in Serbia in the 1980s. A former federal secretary for national defense served as president of Serbia in 1984, and a retired chief of the YPA general staff held that position in 1988. The predominantly Serbian leadership of the YPA made high profile appeals for national unity and public order. To non-Serbs, however, these calls seemed to be demands for greater centralism to the detriment of the federal system.

The YPA faced growing criticism and antimilitary attitudes from civilians of other nationalities. Although the organization remained unified, divisive tensions paralleled Yugoslavia's growing social problems. Nationalist movements in several regions of the country posed the most immediate threat: to many observers, ethnic strife complicated the YPA missions of defending against external threats and suppressing internal ones. Beginning in the mid-1980s, the civilian press, especially in Slovenia, subjected the military to unprecedented criticism and scrutiny. It called the YPA an undemocratic institution that favored Serbs over other nationalities. Investigative reports described the use of military labor to build expensive villas for the LCY and YPA leadership. The press questioned the use of military force in situations of internal unrest. Slovene reporters revealed Yugoslavia's role as an intermediary in Swedish arms sales to Libya (see Arms Sales , this ch.). The controversial story led to a military investigation of the reporters and an effort to silence public criticism of the YPA (see Courts, Detention, and Punishment , this ch.). In 1988 former secretary for national defense asserted that hostile elements were tarnishing the military's reputation and stirring ethnic unrest among military personnel. Alleged uprisings plotted by ethnic Albanians in the YPA were mentioned prominently in his speech. He claimed that attacks on the YPA destabilized the country's constitutional order by undermining one of its most important institutions.

In the 1980s, physical attacks on YPA personnel increased. In 1985 alone, thirty attacks were reported. Nineteen soldiers were attacked during mass demonstrations protesting the arrests of the journalists who had publicized the arms deal with Libya. While asserting that most attacks were motivated by nationalists and separatists, the military did not reveal that the majority of incidents involved recent, non-Serbian YPA conscripts. For example, in 1987 an ethnic Albanian conscript murdered four soldiers in a federal army garrison in Serbia in what may have been an ethnically motivated incident.

As in all Yugoslav institutions, the delicacy of the ethnic balance in the YPA had a serious impact on the military's effectiveness. Article 242 of the Constitution requires that the senior YPA command and officer corps reflect proportional representation of all nations and nationalities. However, the proportion of Serbs in the YPA was higher than that in the total population. In 1983 Serbs made up more than 57 percent of the YPA officer corps. And an even higher percentage of Serbs reportedly occupied the high command positions. Virtually every former federal secretary for national defense or chief of the YPA General Staff was a Serb. Among the other nationalities, Montenegrins had a strong military tradition and close ties to Serbia. They made up over 10 percent of the officer corps but only 3 percent of the total population. Croats and Slovenes were the most seriously underrepresented nationalities in the YPA officer corps. They made up only 15 and 5 percent, respectively, of all officers, and 20 and 8 percent respectively of the civilian population. Croats confronted some discrimination in the YPA because of lingering doubts about their loyalty to the Yugoslav state. Muslims, Albanians, Macedonians, and Hungarians constituted a small fraction of the officer corps. Serbian officers and noncommissioned officers commanded YPA forces that included mostly non-Serbian soldiers. Serbian officers tended to have a strong all-Yugoslav outlook while the non-Serbian conscripts they commanded brought with them a strong bias toward their own region. Nationalism was particularly intense among the increasing number of ethnic Albanian conscripts from Kosovo.

Every YPA unit included soldiers of each nationality. With the exception of the Serbs, conscripts usually were not trained or stationed in their home republics or provinces. This practice ensured troop loyalty during internal security actions by the army. For example, Macedonian soldiers would likely have fewer reservations about using force to restore order among the population of Kosovo than against their fellow Macedonians.

Because the YPA was assigned the role of maintaining the federal Yugoslav state, nationalist friction among members of the armed forces was an especially important problem. By 1990, this situation raised serious questions as to whether the YPA could contain ethnic tension in its own ranks, much less the entire country. As in other facets of Yugoslav life, Tito's leadership had inspired cooperation toward unified military achievement; following his death, fundamental ethnic hostilities began to surface. Doubts also arose about the dependability of troops from certain nationalities in defending Yugoslavia against external attack. In 1990 such doubts fell especially on the Croats, ethnic Albanians, and Slovenes because of political and economic conditions that had emerged in their regions in the 1980s (see Regional Political Issues , ch. 4).

A series of Croatian demands for military autonomy brought forceful suppression of the Croatian separatist movement by Serbdominated YPA forces in 1971 and 1972. The Croats sought permission to perform compulsory YPA service in their home republic, instead of automatically being assigned elsewhere, and some even demanded formation of a separate army in their republic. The latter demand, with its implications for Croatian independence, prompted YPA intervention to keep the republic in the federal state. This crisis demonstrated the extent of the ethnic fault line in the YPA. In the decades following the massive Croatian collaboration with the Nazis in World War II, Croatian officers and soldiers had largely restored the group's reputation for military reliability. But the separatist crisis of 1971-72 resuscitated doubts about Croatian loyalty. In the aftermath of the crisis, many Croatian officers who either actively or tacitly supported Croat nationalists were purged from the YPA; this purge heightened Croatian hostility toward the national military establishment.

In 1981 similar tensions existed in Kosovo. Ethnic Albanians there complained that YPA forces used excessive brutality in suppressing the massive nationalist uprisings that year. Periodic disturbances lasted throughout the 1980s (see Kosovo , ch. 4). Setting an ominous precedent for the future, the residents of Kosovo actively resisted YPA intervention and the semipermanent occupation of their province by YPA detachments. In 1987 the YPA held large-scale maneuvers in Slovenia. Because the Slovenes had also made serious demands for political and economic autonomy in the 1980s, those maneuvers seemed a possible prelude to YPA intervention in that republic. Some observers feared that, under the weight of nationalism, the YPA might eventually degenerate into rival armed ethnic militias fighting a civil war.

Data as of December 1990

http://lcweb2.loc.gov/cgi-bin/query/r?frd/cstdy:@field(DOCID+yu0185)

Napomena: YPA = JNA


citat:

The Military and the Party

In 1990 more than 100,000 YPA soldiers, airmen, and sailors were members of the League of Communists of Yugoslavia and formed party cells in the military. Because party membership was a criterion for officer status, virtually all officers were LCY members. Despite this, LCY control over the YPA was relatively loose. In fact, the large number of military personnel in the LCY made the YPA a powerful constituency with interests claiming full party attention.

As in most communist states, military representation in the party leadership was significant in the 1980s. The LCY Committee in the YPA was virtually a military wing of the party. The president of the committee, always a general, was likely eventually to become federal secretary for national defense.

Tito controlled the YPA by exercising his tremendous personal authority and purging the ranks occasionally, while allowing considerable professional autonomy. Many YPA leaders were loyal Tito compatriots from the Partisan years, although their numbers were declining noticeably by the late 1980s.

Military influence in the political system increased steadily after the early 1970s. The military earned its influence by stabilizing Yugoslavia during critical periods of internal tension. In 1979 its high political profile obligated the YPA to issue a formal disavowal of any intention to assume power after Tito's death. In the 1980s, the constant speculation about the political role of the YPA was due less to the political ambitions of Yugoslav generals than to the many social, economic, and political crises afflicting the state. On several occasions, military leaders felt compelled to warn that the army would not allow disunity to cause the dissolution of the Yugoslav state.

http://lcweb2.loc.gov/cgi-bin/query/r?frd/cstdy:@field(DOCID+yu0179

citat:

The predominantly Serbian leadership of the YPA made high profile appeals for national unity and public order. To non-Serbs, however, these calls seemed to be demands for greater centralism to the detriment of the federal system.

The YPA faced growing criticism and antimilitary attitudes from civilians of other nationalities. Although the organization remained unified, divisive tensions paralleled Yugoslavia's growing social problems. Nationalist movements in several regions of the country posed the most immediate threat: to many observers, ethnic strife complicated the YPA missions of defending against external threats and suppressing internal ones. Beginning in the mid-1980s, the civilian press, especially in Slovenia, subjected the military to unprecedented criticism and scrutiny. It called the YPA an undemocratic institution that favored Serbs over other nationalities.

As in all Yugoslav institutions, the delicacy of the ethnic balance in the YPA had a serious impact on the military's effectiveness. Article 242 of the Constitution requires that the senior YPA command and officer corps reflect proportional representation of all nations and nationalities. However, the proportion of Serbs in the YPA was higher than that in the total population. In 1983 Serbs made up more than 57 percent of the YPA officer corps. And an even higher percentage of Serbs reportedly occupied the high command positions. Virtually every former federal secretary for national defense or chief of the YPA General Staff was a Serb. Among the other nationalities, Montenegrins had a strong military tradition and close ties to Serbia. They made up over 10 percent of the officer corps but only 3 percent of the total population. Croats and Slovenes were the most seriously underrepresented nationalities in the YPA officer corps. They made up only 15 and 5 percent, respectively, of all officers, and 20 and 8 percent respectively of the civilian population. Croats confronted some discrimination in the YPA because of lingering doubts about their loyalty to the Yugoslav state. Muslims, Albanians, Macedonians, and Hungarians constituted a small fraction of the officer corps. Serbian officers and noncommissioned officers commanded YPA forces that included mostly non-Serbian soldiers. Serbian officers tended to have a strong all-Yugoslav outlook while the non-Serbian conscripts they commanded brought with them a strong bias toward their own region. Nationalism was particularly intense among the increasing number of ethnic Albanian conscripts from Kosovo.

http://lcweb2.loc.gov/cgi-bin/query/r?frd/cstdy:@field(DOCID+yu0185

citat:

Assessment.
The irony of Tito’s remarkable life is that he created the conditions for the eventual destruction of his lifelong effort. Instead of allowing the process of democratization to establish its own limits, he constantly upset the work of reformers while failing to satisfy their adversaries. He created a federal state, yet he constantly fretted over the pitfalls of decentralization. He knew that the Serbs, Croats, Slovenes, and others could not be integrated within some new supranation, nor would they willingly accept the hegemony of any of their number; yet his supranational Yugoslavism frequently smacked of unitarism. He promoted self-management but never gave up on the party’s monopoly of power. He permitted broad freedoms in science, art, and culture that were unheard of in the Soviet bloc, but he kept excoriating the West. He preached peaceful coexistence but built an army that, in 1991, delivered the coup de grâce to the dying Yugoslav state. At his death, the state treasury was empty and political opportunists unchecked. He died too late for constructive change, too early to prevent chaos.

http://www.britannica.com/EBchecked/topic/597295/Josip-Broz-Tito

citat:

On March 1, 1945, the PLA was reconstituted as the Yugoslav People’s Army (YPA). During the Cold War, nonaligned Yugoslavia adopted a strategy of “Total National Defense” against possible invasion by the Soviet bloc or the Western allies, in which the YPA was supplemented by locally based, Partisan-style Territorial Defense Forces. Upon the disintegration of Yugoslavia in 1991–92, these militias became the nuclei of armed forces that defended seceding republics from the YPA, which, like the royal Yugoslav army before it, had become dominated by Serbs.

http://www.britannica.com/EBchecked/topic/445176/Partisan#ref=ref141667

citat:

History » Modern Serbia » Disintegration of the federation
Milošević’s reluctance to institute a multiparty political system delayed any movement in that direction not only in Serbia but more importantly in the federation. During 1989 and 1990, therefore, when the federation was in greatest need of relegitimizing itself, and when other republican governments were successfully reestablishing their roles through popular election, the federal government was left with no means of forming a mandate for its own program of change. In return, other republican leaders refused to sanction continuing Serbian repression in Kosovo. Deepening divisions along these lines led to the collapse of the League of Communists of Yugoslavia in January 1990, and over the next 12 months the federation slid into war.
Serbian policy during the war of Yugoslav succession hovered uneasily between a need to protect the specific interests of the Serbian republic and a desire to defend the wider Serb diaspora, the choice of which was usually shaped by the tactics the SPS used to defend its position. When the Slovene and Croatian governments implemented their threat to withdraw from the federation on June 25, 1991, a 10-day war was fought between the multiethnic Yugoslav People’s Army (the JNA) and Slovene militia and civilian reserves. The clash ended with the ignominious withdrawal of the Yugoslav army into Croatia, where the JNA troops then squared off with Croatian paramilitary groups. Germany’s quick recognition of the new independent states of Slovenia and Croatia killed any hope that the breakup of Yugoslavia could be stalled or prevented. Serbian nationalists viewed this act as an unnecessary interference in a regional conflict that only exacerbated an already tense situation.
From the Serbs’ perspective, the loss of Slovenia could be countenanced as very few Serbs lived there; for the same reason, the independence of Macedonia in September 1991 went uncontested. Croatia and Bosnia, however, were a different matter: there Serbs constituted 12 percent and 31 percent of the population, respectively. Serbia backed local Serbs in civil wars with the aim of retaining some areas of the republics within the rump of Yugoslavia.
Parts of Croatia along its border with Bosnia and adjoining the Vojvodina were formed into the Republic of the Serbian Krajina. The Croatian city of Vukovar surrendered to Serb forces in November 1991. In January 1992 a UN-sponsored cease-fire was negotiated between the Croatian National Guard and the Serb forces, which permitted patrols by a UN Protection Force.
Initially, with the assistance of the Yugoslav People’s Army, local Serb militias carved out several autonomous regions in Bosnia, which were consolidated in March 1992 into the Serbian Republic of Bosnia and Herzegovina. A bitter and protracted war broke out between the forces that were loyal to the government of Bosnia, Croatian units attempting to secure a union among Croatia and Croat-majority areas of the republic, and a secessionist Serb army. The destructive use of “ethnic cleansing” (depopulating areas of a particular ethnic group) by irregular Serb troops to gain a stronghold in places with a mixed population created a flood of refugees. Sarajevo, the Bosnian capital, was besieged by Serb forces from May 1992 to December 1995, during which its citizens endured severe privations and losses.
John B. Allcock

http://www.britannica.com/EBchecked/topic/654691/Serbia/214087/Disintegration-of-the-federation#ref=ref477353

Par istorijskih činjenica:

Uviđajući da se četnici uopće ne bore protiv Nijemaca, nego s njima surađuju, Saveznici vrše snažan pritisak na kralja Petra i izbjegličku vladu u Londonu da se odreknu Mihailovića i sklope sporazum sa Titom. Kralj popušta i 1. juna 1944. imenuje za predsjednika vlade Hrvata Ivana Šubašića, sa zadatkom da sklopi sporazum s NKOJ. Milošević gubi položaj ministra. Sredinom juna Šubašić na Visu sklapa prvi sporazum s Titom.

1943. u užoj Srbiji je bilo samo oko 22.000 partizana, a godinu dana kasnije oko 204.000 ili ukupno u cijeloj Srbiji 264.000.
Tito im je, tražeći njihovu pomoć, nudio amnestiju 17. augusta 1944.. Samo mjesec dana kasnije kralj Petar II. iz Londona poziva svoje četnike da se pridruže partizanima.

Pod daljim pritiscima, kralj Petar 29. augusta 1944. ukida četničku Vrhovnu komandu u zemlji; Mihailović je nekoliko dana kasnije penzionisan. Kralj je 12. septembra preko BBC-a uputio poziv svim Srbima, Hrvatima i Slovencima "da se ujedine i stupe u Narodnooslobodilačku vojsku pod vodstvom maršala Tita«. Ko se ne odazove tom pozivu, »neće izbjeći pečat izdaje pred narodom i istorijom". (Šepić, str. 280)

Kad su pod ruskim vodstvom partizani ušli u Beograd, nastao je pravi stampedo prelaska iz četnika u partizane.

I partizani i četnici bili su za Jugoslaviju: prvi za komunističku, drugi za kraljevinu.

Pred kraj rata stvorili su koaliciju, velikosrbi su prihvatili komunizam kao sredstvo za stvaranje velike Srbije. Kad se komunizam napokon raspao, velika se Srbija razotkrila u svoj svojoj biti, koristeći pojam Jugoslavija za zbunjivanje domaće i svjetske javnosti.

"Uključivanje četnika i drugih velikosrpskih elemenata u komunističke upravne strukture u Beogradu omogućilo je ukorjenjivanje velikosrpske ideologije i osiguralo njezin nastavak putem novoga sredstva - jugoslavenskoga komunizma" (Philip J. Cohen).

Serbia's Secret War

Propaganda and the Deceit of History
by Philip J. Cohen
foreword by David Riesman

"Philip Cohen’s book provides a useful counter to current myths about Serbia’s history during the Second World War. By detailing the reality of past Serbian national socialism and anti-Semitism he allows us to understand more clearly the mentality which has been at work in Belgrade, and so the roots of today’s Yugoslavian tragedy."

—Lady Margaret Thatcher,
House of Lords, former British prime minister

"In this penetrating study, Philip J. Cohen argues that Serbian leaders have been busily rewriting their nation’s history since the end of World War II. Serbia’s political and church leaders have, according to Cohen, depicted themselves as victims of Nazism in need of a safe homeland—their rationale behind the war to establish "Greater Serbia" in the ruins of post-communist Yugoslavia.
Cohen argues that the existence of Serbian "victim" propaganda is reflected in the world media as well as in popular commentary and scholarly analysis. More astonishing is that this campaign to reverse the wartime role of Serbia from Nazi collaborators to victims has been widely successful, particularly in Israel.
In attempting not only to establish but also explain the Serbian record during the Nazi occupation, Cohen describes the situation in nineteenth-century Serbia, showing the foundation of a political and social system that was partly built on ethnic prejudices and the glorification of violence.
Serbia’s Secret War draws heavily on documents that have been previously unavailable to the West. Some of the written record has been translated and is published here, in full, for the first time."

http://www.tamu.edu/upress/BOOKS/1997/cohen.htm

Obavezno pogledati:



MALE TAJNE VELIKIH MAJSTORA KUHINJE

Napomena: KOS je kontra obavještajna služba, sastavni dio JNA.


Podaci sa popisa održanih 1971. i 1981.

Nacionalnost...............1971...............%...............1981...............%
Albanci................................1.309.523...........6,4..............1.731.252.............7,7
Bugari.......................................58.627...........0,3...................36.642............0,2
Hrvati.................................4.526.782.........22,1..............4.428.135...........19,7
Italijani.....................................21.791...........0,1....................15.116.............0,1
Makedonci.........................1.194.784............5,8..............1.341.420.............6,0
Mađari...................................477.374............2,3.................426.865.............1,9
Crnogorci..............................508.843............2,5.................570.298.............2,6
Muslimani..........................1.729.932............8,4.............2.000.034.............8,9
Srbi.....................................8.143.246..........39,7..............8.136.578...........36,3
Slovaci.....................................83.656............0,4...................80.300............0,4
Slovenci.............................1.678.032.............8,2..............1.753.605............7,8
Romi.......................................78.485.............0,4.................148.604............0,7
Rumuni..................................58.570.............0,3...................54.721.............0,2

citat:

Ocjena.
The irony of Tito’s remarkable life is that he created the conditions for the eventual destruction of his lifelong effort. Instead of allowing the process of democratization to establish its own limits, he constantly upset the work of reformers while failing to satisfy their adversaries. He created a federal state, yet he constantly fretted over the pitfalls of decentralization. He knew that the Serbs, Croats, Slovenes, and others could not be integrated within some new supranation, nor would they willingly accept the hegemony of any of their number; yet his supranational Yugoslavism frequently smacked of unitarism. He promoted self-management but never gave up on the party’s monopoly of power. He permitted broad freedoms in science, art, and culture that were unheard of in the Soviet bloc, but he kept excoriating the West. He preached peaceful coexistence but built an army that, in 1991, delivered the coup de grâce to the dying Yugoslav state. At his death, the state treasury was empty and political opportunists unchecked. He died too late for constructive change, too early to prevent chaos.

http://www.britannica.com/EBchecked/topic/597295/Josip-Broz-Tito

prevod citata:

Assessment.
Ironija Titovog izvanrednog života je da je on kreirao uslove za eventualno uništenje njegovog životnog djela. Umjesto dozvoljavanja procesu demokratizacije da izgradi vlastite granice, on stalno ometa rad pristalica reformi istovremeno zadovoljavajući njihove protivnike. Stvorio je federalnu državu, ali je konstantno bjesnio o klopkama decentralizacije. Znao je da Srbi, Hrvati, Slovenci i ostali ne bi bili integrisani u okviru neke nove supernacije, niti bi oni drage volje prihvatili hegemoniju nekog od njih, iako je njegovo supernacionalno Jugoslovenstvo često podsječalo na unitarizam. Promovirao je samoupravljanje ali nikad nije odustao od partijskog monopola vlasti. Dopuštao je široku slobodu u nauci, umjetnosti i kulturi koja je bila nepoznata u Sovjetskom savezu, ali je zadržavao guljenje Zapada. Propovijedao je mirnu koegzistenciju ali je izgradio armiju koja je, u 1991., izvela završni smrtni udarac umirućoj Jugoslovenskoj državi. Njegovom smrću, državni trezor je bio prazan a politički protivnici neobuzdani. Umro je prekasno za konstruktivne promjene, a prerano da se sprijeći haos.

citat:

On March 1, 1945, the PLA was reconstituted as the Yugoslav People’s Army (YPA). During the Cold War, nonaligned Yugoslavia adopted a strategy of “Total National Defense” against possible invasion by the Soviet bloc or the Western allies, in which the YPA was supplemented by locally based, Partisan-style Territorial Defense Forces. Upon the disintegration of Yugoslavia in 1991–92, these militias became the nuclei of armed forces that defended seceding republics from the YPA, which, like the royal Yugoslav army before it, had become dominated by Serbs.

http://www.britannica.com/EBchecked/topic/445176/Partisan#ref=ref141667

prevod citata:

1 marta 1945, NOV je rekonstituisana u Jugoslovensku Narodnu Armiju (JNA). Za vrijeme Hladnog rata, nesvrstana Jugoslavija prihvata strategiju of “Opšte Narodne Odbrane” protiv mogućeg napada Sovjetskog saveza ili Zapadnih saveznika, u kojem su JNA bile dodate Jedinice Teritorijalne Odbrane, bazirane na lokalnom, Partizanskom načinu odbrane. Pri raspadu Jugoslavije u 1991–92, ove jedinice postaju jezgra oružanih sila koje su branile odvajajuće republike od JNA, koja, poput kraljevske Jugoslovenske vojske prije toga, postaje dominirana Srbima.

Citat iz knjige: Ilija T. Radaković: BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995:

PORAST MOĆI ARMIJSKOG VRHA

Porast moći armijskog vrha ima svoju istoriju i to je, u stvari, pitanje odnosa armije prema civilnoj vlasti. Poslije Drugog svjetskog rata, armijski vrhovi, tj. JNA, bili su u osnovi podređeni civilnoj vlasti i SKJ na nivou federacije. Odnos armijskog vrha i komandi JNA i republika, bio je korektan i ostvarivao se preko sekretarijata za narodnu odbranu, koje su imale sve republičke vlade, a od 1968. i preko republičkih štabova TO.
Poslije Titove smrti počinje se osjećati drukčiji odnos prema SIV-u i Skupštini, prema Predsjedništvu SFRJ, a i odnos ovih prema JNA. Nadzorni mehanizmi društva nad armijom počinju slabije da funkcionišu, iako su bili ugrađeni u sistem. Poznato je da je u vrijeme Tita Armija po najvažnijim pitanjima bila na njegovoj direktnoj vezi. Postojala je navika da je za Armiju glavni (ako ne i jedini) autoritet Tito, a tek potom i ne uvjek, CK. Kada se to procnjenilo, Armija se našla u dilemi, pa se počinje pojavljivati kao samostalan faktor federacije. Na kraju, ona ne prihvata raspad SKJ, a formiranjem SK (PJ) pokušava da vrati staru partiju i brani sistem koji je postepeno nestajao. U tom burnom vremenu, armijskom vrhu protivnici postaju i novi društveni procesi i njihove težnje. Armija počinje postepeno da izražava svoja opredjeljenja i to ispoljava direktnijim uplitanjem u unutrašnje odnose u državi.

Na području službe bezbjednosti Jugoslavije prelom je napravljen na 4. plenumu CK SKJ 1966, kojim je dotadašnji sistem bezbjednosti uzdrman, najviše na nivou Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove.

citat:

Poznato je da je armijski vrh maja 1990. izveo novi potez oko razoružavanja TO.

http://www.znaci.net/00001/23_7_10.htm

citat:

Penzionisani general Stane Potocar u knjizi "Beznadje zla" iznosi sumnju da su Branko Mamula i Kadijevic misteriozno sastavljali planove koji su bili usmjereni protiv jugoslovenskih naroda, ali su se oni krili posto je "JNA jos bila visenacionalna". Vojni istoricar iz Beograda Mehmedalija Bojic navodi da je jos 80-ih u Generalstabu donesen papir u kojem se razmisljalo o podjeli Bosne. Zasto onda bivsi sef KOS-a Aca Vasiljevic negira postojanje plana RAM? Vjerovatno sto mu je to u opisu posla i sto se ovom pricom negira teza o agresiji i uvodi naivna prica kako su se narodi pobili. Kadijevic, medjutim, u knjizi "Moje vidjenje raspada" dokazuje da je rat 1992-1995. zamislio Generalstab bivse JNA. Jednoga dana bice objavljeni i dokurnenti. Sasvim je nevazno kako se zvalo uramljivanje velike Srbije.

http://www.camo.ch/zastosefkosa.htm

citat:

Za dviju Jugoslavija osnovna velikosrpska teza prikrivala se jugoslavenstvom, i to sve do raspada SFRJ. Jugoslavija je u velikosrba postala zamjenom za nekadašnja "područja pod turskom vlašću". Danas se velikosrpska ideja na operativnom i taktičkom planu prilagođava Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju zapadnoga Balkana (Zagreb, 2000.) i proucesu "proširenja Europske unije". Kao i prije u povijesti, velikosrpska politika prilagođava se i usklađuje s interesima Moskve, Londona i Pariza. U Hrvatskoj ona vješto koristi poznate hrvatske povijesne politieke slabosti te naivne i zlonamjerne hrvatske političare.

Tijekom pedesetogodišnjeg komunističkog totalitarizma u SFRJ, jugoslavenstvo je postalo ideološki kult i službena totalitarna politika, koja se zagovarala i u svijetu, na štetu afirmacije nacionalnih politika. Velikosrpska politika polako skida jugoslavensku krinku tek nakon Memoranduma SANU (1986.). To dokazuje kako se ona vješto prilagođava uvjetima u svjetskim, europskim i balkanskim relacijama.
Danas znamo ali još dovoljno ne shvaćamo razmjere notorne istine kako se u komunističku vlast ugradila još godine 1945. masovnim prelaskom četnika u partizane. Srbi i velikosrbi danas tu činjenicu otvoreno priznaju, za razliku od službene Hrvatske.

Od 1945., dakle, velikosrpska ideja djeluje kroz državna tijela: KPJ, SKJ, SPC, JNA, tajne službe, diplomaciju i ostalu jugoslavensku aparaturu.

http://www.vjesnik.com/pdf/2005%5C03%5C14%5C39A39.PDF

Na primjeru Banjaluke, Promjena 'etničke slike' Banjaluke od 1969-1991?, se jasno vidi kako se pripremao teren za ono što će uslijediti 1990-tih.

Naveo bih samo par interesantnih citata:

Znaci kako jedan grad koji je 1969 godine imao ubjedljivu bosnjacku vecinu dolazi do toga da danas Bosnjaka nema ni 5000? Kako jedan grad koji je do 1969 godine bio vecinski bosnjacki postaje 1991 vecinski srpski?

Kako jedan grad od 1969 godine pa do 1991 godine moze ucetvorostruciti broj stanovnika sto se je desilo u Bluci?

Ono sto mene zanima je period pretezito iza zemljotresa 1969 godine i naseljavanje Bluke poslije tog perioda sa Srbima iz Srbije, Kosova i Vojvodine u Bluku?

Takodjer zanima me izgradnja vojnog poligona JNA na planicnugi Manjaci i gdje su zavrsili Srbi koje je JNA iselila sa Manjace? U Banjaluci to je nesumnjivo medjutim kako to da su dobivali besplatno parcele na Lausu i tranzitu u Bluci? Kako to da se za 22 godine od 1969 do 1991 godine izgradi par naselja sa po 30-tak hiljada stanovnika (Borik, Starcevica, Sunce, Laus) i da vecina dotadasnjih Blucana nije dobila ni 1% tog izgradjenog stambenog fonda?

Da li je istina da su se u Srbiji i Vojvodini davali oglasi za mlade ljude koji zele raditi u Bluci i da ce dobiti stan ako presele tamo?

Mnogo pitanja dosta cinjenica i ako ima tko da ima vise informacije neka se ne ustrucava.

Da li je srpska armada zvana JNA koristila isti recept za naseljavanje Bluke kao sto je to radila i u Dalmaciji na obali?

Grad Banja Luka po vjeri, 1910. Zadnji A-U popis.

6,588 muslimana, 3,694 pravoslavaca, 3,990 katolika, 528 ostalih. Sve skupa 14,800 dusa,

Grad Banja Luka po vjeri, 1921. Prvi popis u KSHS.

7,201 musliman, 5,325 pravoslavaca, 4,858 katolika, 618 ostalih. Sve skupa 18,001 dusa.

Da su muslimani bili vecina u gradu stoji. Da su bili iznad 50% je zesca bajka.

A sto se tice zemljotresa, postoji jos jedan vazan faktor koji je zanemaren. Izmedju popisa 1961. i 1971. Banjoj Luci se u administrativnom smislu prikljucuju mnoga naselja. Petricevac, Vrbanja, Madjir, Delibasino Selo...itd.

Do 1969. godine Banja Luka je imala ca 75-80 000, vecinsko stanovnistvo je bilo muslimansko i katolicko, kao sto rekoh. Ako se uporedi sa brojem protjeranog stanovnistva u periodu izmedju 1992 - 1995. godine koji iznosi ca 100 000, stvar je sasvim jasna. Ili ako jos nije, do 1969 Banja Luka je bila: Novoselija, Seher, Hiseta, Mejdan, Pobrdje i uzi centar. Dijelovi grada u kojima su zivjeli muslimani i katolici. Djelovi grada, kojima RS mijenja ime u periodu 1992 - 1995. godine kako bi promjenila i istoriju grada, kao, Srpske Toplice, Obilicevo...kao sto citavo vrijeme rade na mijenjanju istorije.
Ostali dijelovi kao Borik, Starcevica itd se grade nakon 1969. godine kao i kasarne u Banja Luci a samim tim i naseljavanje oficira bivse JNA te.....

Banja Luka kao grad do zemljotresa imala je muslimansku vecinu. Poslije zemljotresa to se mijenja iz razloga koje su naveli neki komentatori, dolazak Srba sa Manjace, davanje besplatnih placeva, jer se pustare Manjace uzimaju za poligon JNA,a u Banja Luci se otvaraju veliki garnizoni JNA.Znano je da su Srbi cinili vecinu oficirskog kadra. Kasnije se u opstinu Banja Luka ukljucuju i neka okolna sela sa srpskom vecinom, tako da se nacionalna struktura stanovnista jako promijenila, da bi u poslednjem ratu svi Bosnjaci i Hrvati bili iseljeni, a njihovi vjerski objekti poruseni, itd.

Ovo je tipicno za cijelu Bosnu ( I Hrvatsku ) , samo mi je Banja Luka najbolnija. Ko je na ovo ukazivao - mogao je zavrsiti u Crnoj Kuci ( kao sto je kod nas to bio slucaj! ).I sad Seher zovu Srpskim Toplicama. A sebe Banja Lucanima. Meni je ovo samo dokaz da se " srbizacija " Jugoslavije vrsila sistematski, planski, kao priprema za nesto vece.

UBIJANJE JE POČELO JOŠ TADA

Bedrudin GUŠIĆ

---

U ta dva dana, dakle 26. i 27. oktobra 1969. godine, bez obzira kolika je bila jačina zemljotresa koji je uzdrmao Banja Luku i njenu regiju, bez obzira što je relativno mali broj ljudi smrtno nastradao..., te bez obzira na činjenicu da je stihija načinila velike materijalne štete po Grad i njegovu infrastrukturu, malo je ko od nas, domicilnih Banjalučana i drugih koji su to pratili sa strane, vjerovao da je to bio, zapravo, početak istinskog ubijanja jednog grada.

Mi, starije generacije, naravno da pamtimo i detalje posljedica zemljotresa koji je nekim našim sugrađanima prekinuo život, mnogima od njih uništio kuće, stanove, poslovne objekte, a mnogima promijenio daljnje životne tokove. Oni mlađi, koji ne pamte taj crni banjalučki oktobar 1969. godine i koji su se rodili i rasli u Gradu nakon što je iz temelja promijenjena njegova fizionomija, ipak su uskraćeni što nisu upamtili Banja Luku koja je nekad imala svoju dušu. A duša su joj bili, osim njenih ljudi, i višestoljetni simbol Grada - Ferhadija, na daleko poznata Realka, pa Vakufska palata, pa "Sabahova sahadžinica", pa "Zdravljak", preko puta pošte, pa kafana "Zora", na uglu ulica Fra Grge Martića i Gospodske ..., i mnogi, mnogi drugi objekti.

Mi, koji smo bili sudionici tih događaja u tom vremenu, mogli smo uživo da gledamo kako su mineri tadašnje "JNA" rušili banjalučke reprezentativne objekte, a sve to pod jeftinim izgovorom da im je stepen oštećenja bio toliki da se nisu mogli sanirati. Sjećam se, recimo, kada je hiljade nas - Banjalučana, sa dozvoljene distance pratilo rušenje Gimnazije i kada smo naglas plakali kao mala djeca. Ili, Vakufske palate... Mnogi od nas tada nismo bili svjesni da je to bio samo trening za ono što će doći ranih devedesetih. Minaret Ferhadije je bio prepolovljen od posljedica potresa i ubrzo nakon toga saniran. Rečeni mineri i planeri ubijanja Grada nisu baš tada mogli nasrnuti i na Ferhadpašino zdanje, jer bilo bi previše prozirno - ostavili su to za pogodnije vrijeme, što se 7. maja 1993. godine i obistinilo.

Onda je započela obnova banjalučke infrastrukture te prava euforija gradnje novih stambenih naselja na ledinama oko centra Grada. Jer, bilo je para, naročito od donacija iz svijeta, te iz kredita. Naravno, niko normalan ne bio bio protiv gradnje novih stambenih i poslovnih objekata, niko normalan nije protiv razvoja Grada i njegove privrede, ali ovdje nije u pitanju tako nešto. U pitanju je, zapravo, prava demografska eksplozija koje je strefila Banja Luku nakon zemljotresa od 26. i 27. oktobra 1969. godine. Tadašnji banjalučki moćni kadrovik - Milorad Mišo Popović, porijeklom sa Manjače, je u "tonama" naseljavao Srbe iz svoga kraja u Grad. I ne samo odatle.

Banja Luka je, iako godinama poslije potresa obnovljena, proširena, modernizirana i dignuta iz pepela, zapravo u visokom procentu postala većinski srpski grad. Čak su i neka sela (srpska, naravno), bliže Prijedoru nego Banja Luci, pripajana banjalučkoj opštini, čime je ona (Banja Luka) postala prostorno ubjedljivo najveća opština u Republici. Dakle, velikosrpski programeri i planeri su se još tada pobrinuli za izbore koji će se desiti 1990. godine, te ze ono što će uslijediti 1992. godine i poslije.

Dok su Mišo Popović i njegovi "saborci" naseljavali ruralne Srbe u Grad, zapošljavali ih, davali im stanove i pozicije u privredi i u organima vlasti, tadašnji muslimanski banjalučki kadrovici su uglavnom gledali nezainteresirano šta se oko njih događa, odnosno kovali planove kako će se oni dočepati neke više pozicije u Sarajevu, ili čak u Beogradu.

Dakle, ako neki misle da je ubijanje "krajiške ljepotice" započelo ranih 90-tih, grdno se varaju. Banja Luku je zemljotres od prije 39 godina samo načeo, ili čak samo okrznuo, ali je taj isti potres došao kao kec na jedanaest velikosrpskim planerima da joj ubiju dušu. Dakle, započeli su Mišo Popović i društvo, a nastavili Radoslav Brđanin, Stojan Župljanin, Gugo Lazarević, Predrag Radić, Rajko Kasagić, Predrag Mitraković..., vladika Jefrem Milutinović i mnogi, mnogi drugi. Naravno, ubijanje preostalih ostataka prave Banja Luke traje i danas, u izvedbi Mile Mraka, revnosnog sljedbenika lika i djela "Dr. Dragana Dabića", vjerovatno slijedećeg srpskog sveca.

27.10.2008.

Dr. Ivo Banac jedan je od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca. Redovni profesor istorije na prestižnom američkom sveučilištu Yale. Vrhunski stručnjak za balkansku i istoriju južnoslavenskih zemalja u svojoj knjizi:

CIJENA BOSNE – Dr. Ivo Banac
Čanci, izjave i javni nastupi, 1992-1993









http://www.camo.ch/PDFO/banac.pdf

citat:

ZNANOST I KRAJ JUGOSLAVIJE

(Predgovor zbirci znanstvenih članaka o raspadu Jugoslavije u časopisu East European
Politics and societes, Berkeley, br. 3, jesen 1992.)

Premda su autori iznijeli neke krajnje istančane poglede na zvijer o kojoj je riječ, članci koji slijede ne pretendiraju na bilo kakvu sveobuhvatnost. Doista oni su anemični prema standardima “etničkih čistitelja” i popravljača povijesti. Znanost je često bespomoćna pred ideologiziranom okrutnošću koja vodi svoj četvrti balkanski danse macabre u ovom stoljeću.
Ipak, dok gledamo na ove razumne i dotjerane članke, moramo se zapitati odakle takva pustoš u društvenim istraživanjima južnoslavenskih tema tijekom posljednja tri desetljeća. Povremena pristojna studija ne može opravdati čitave knjižnice obmane i neznanja, koje su proizvele nemali broj napuhanih veličina i profesorskih katedri. Strahote Vukovara i Sarajeva, zavodljivi laboratoriji nacinalističke scijentologije i groteskno licemjereje Zapada postavljaju golem izazov pred stereotipnu znanost. Radi se o stvari od velikog značaja koja se ne može pomesti pobožnim frazama i okolišanjem. U ovoj stotoj obljetnici rođenja Ive Andrića, tragićnog pjesnika Bosne, ne možemo zanemariti njegovu mračnu opomenu: “Između bojazni da će se nešto desiti i nade da možda ipak neće, ima više prostora nego što se misli. Na tom uskom, tvrdom, golom i mračnom prostoru provode mnogi od nas svoj vijek.”

citat:

Knjiga "Balkan Bluz" Medina Delalić i Suzana Šačić
“Nijaz Duraković, koji je u vrijeme ovih afera član CK SKBiH, se sjeća: ”Ritam i tempo aferama i tada je davao Beograd sa svojom moćnom propagandnom mašinerijom. Treba znati da su Bosnom u to vrijeme vladali tzv. bosanski integralisti na čelu sa Pozdercem i Mikulićem i oba ova političara su odstupila pod nezapamćenom medijskom halabukom i pritiscima svake vrste. Samo još djeca mogu vjerovati da je to bilo slučajno.

citat:

Istina je, međutim, kako je moćni «KOS», pored istočnonjemačke komunističke «STASI» i rumunjske «SECURITATE» i sovjetskog «KGB» bila najmoćnija obavještajna služba u Europi, ali i u svijetu, koja se pripremala za opstanak u demokraciji nakon sloma komunizma. Naravno da je jugoslavenski «KOS» instrumentaliziran od Miloševićeva režima za stvaranje velike Srbije i destabilizaciju Hrvatske kada je Srbija bila agresor 1991. godine. Zato je «KOS» i izvodio terorističke akcije za destabilizaciju hrvatske vlasti i Republike Hrvatske, ali je isto tako istina da se jugoslavenska obavještajna služba «SDB» podijelila po bivšim jugorepublikama, i da su neki visoki dužnosnici, uvjetno rečeno «hrvatske», Udbe, koji su u ratu 1991. bili službeno na hrvatskoj strani, u tajnosti i dalje radili za Beograd. Motivi za suradnju za jugoslavensku ili srbijansku vladu su pri tome različiti: jugoslavenska ideologija, novac, bračna veza u miješanom braku (bračni drugovi različite nacionalnosti) i utjecaj bračnog druga druge nacionalnosti, privrženost jugokomunizmu, ucjena (zbog homoseksualizma, zlouporabe droga, prijašnje suradnje za obavještajnu službu, ucjena zbog ubojstva ili klasičnog kriminala itd.)
«KOS» je u zoru raspada Jugoslavije imao udjela u formiranju nacionalnih stranaka kako bi komunisti u nacionalnom ruhu eventualno uspjeli sačuvati Jugoslaviju, a u svakom slučaju sačuvati opstojnost oficirima JNA i komunističkim kadrovima u okružju demokracije, te utjecati na promjenu unutarnjih granica SFRJ u korist velike Srbije (od Drine duž Save do Une), i za zapadnu Hercegovinu uvečanu tzv. «veliku» Hrvatsku. Možda nije slučajno da HDZ godine 1990. nije tražio izdvajanje Hrvatske iz SFRJ nego samo preuređenje Jugoslavije na konfederativnom modelu. I samo referendumsko pitanje 1991. nije Hrvatima dalo mogućnost da se opredijele za nezavisnost, nego samo za jugoslavensku federaciju ili konfederaciju.
«KOS» je osnovao i upravljao srpskom ultra-nacionalističkom strankom SDS u Hrvatskoj, i «Srpskom demokratskom strankom» (SDS) bosanskih Srba Radovana Karadžića, ali i Strankom demokratske akcije (SDA) bosanskohercegovačkih Muslimana. Osnivač stranke SDA bio je pukovnik KOS-a JNA, Salim Šabić, najuži suradnik Alije Izetbegovića, predsjednika SDA, koji je za jugoslavensku tajnu službu počeo surađivati za vrijeme izdržavanja prve zatvorske kazne kao politički zatvorenik savjesti. U tajno snimljenom telefonskom razgovoru između srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića i predsjednika SDS u BiH, Radovana Karadžića, vidi se kako je pokojni Salim Šabić (jslužbeno, kao i Ranković, krojač iz zagrebačke Ilice) u Zagrebu bio prikriveni jugokomunistički agent, ubačen u redove bosanskih Muslimana. Nije možda ni čudno da je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, kojega je 1992. u Sarajevu otela JNA, razmijenjen za zarobljenog srpskog generala Kukanjca, zapovjednika sarajevske vojne oblasti JNA, kada je Izetbegovićev bliski stranački prijatelj Šabić imao odlične veze u «Kontra-obavještajnoj službi» (KOS) JNA, a sam Alija Izetbegović bio suradnikom jugoslavenske tajne službe.

Objašnjenje: «Aco» je šef Kontra-obavještajne službe (KOS) JNA, Aleksandar Vasiljević, «Alija» je ministar unutarnjih poslova bosanskohercegovačke vlade, Alija Delimustafić, a «Šabić» je Salim Šabić, uski suradnik predsjednika SDA i predsjednika Predsjedništva Republike BiH Alije Izetbegovića, kojemu je bošnjački čelnik bio i na sprovodu u Zagrebu 2001. godine.
Kao suradnik jugoslavenske obavještajne službe pojavljuje se i ime Vojislava Šešelja, četničkog vođe i haaškog optuženika za ratne zločine.

citat:

Knjige: Nikola Koljević - Stvaranje Republike Srpske; Službeni glasnik, Beograd (II)

Ćaskanja iz pakla

Krvavom raspadu Jugoslavije i masovnim srpskim zločinima prethodio je, između ostalog, i neumorni angažman Dobrice Ćosića na objavljivanju i promociji kvazihistorijskih i kvaziumjetničkih djela kojima je pripreman teren za stupanje na zadatak izvođača radova - Jugoslovenske narodne armije i srpskih (para)vojnih formacija. Bosna i Hercegovina bi trebalo da bude na oprezu: u Beogradu ponovo buja izdavaštvo čiji je "glavni urednik" ponovo Ćosić, a koje se bavi negiranjem države Bosne i Hercegovine i falsificiranjem činjenica o proteklom ratu u njoj. Jedno od kapitalnih djela je i Stvaranje Republike Srpske nekadašnjeg potpredsjednika Srpske demokratske stranke, člana Predsjedništva BiH i potpredsjednika Republike Srpske Nikole Koljevića. Nekadašnji ugledni šekspirolog, profesor sarajevskog Filozofskog fakulteta, rođen je 1936. godine u Banjoj Luci. Na iznenađenje mnogih svojih kolega, prijatelja i studenata, uoči prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini postaje jednim od najbližih saradnika Radovana Karadžića te kasnije učestvuje na svim međunarodnim konferencijama i mnogim javnim i tajnim pregovorima s hrvatskim i bošnjačkim liderima. Umro je u Beogradu 25. januara 1997. nakon pokušaja samoubistva ("Stradao od zločinačke ruke" - Marko Vešović). Objavljujemo najzanimljivije odlomke iz Koljevićeve knjige

http://www.bhdani.com/default.asp?kat=txt&broj_id=594&tekst_rb=10

citat:

Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao,

a muslimanski narod možda u nestanak,

jer muslimanski narod ne može da se obrani,

ako rat bude ovdje.

R. Karadžić, sa govornice Skupštine R BiH, 21.10. 1991.



Govorio je to uzdignute glave i tonom prijeteće epsko-cinične nadmenosti onoga koji se, u svojoj pozerskoj samodopadnosti, eto, nikoga ne boji.

No, na šta je stvarno oslanjao svoju "hrabru" prijetnju o sanjanom nestanku čitavog jednog naroda (genocid), najbolje svjedoči njegov nekadašnji saborac (poslije pokajnik koji je smogao snage da se javno izvine) Novak Kilibarda, koji u knjizi Slavoljuba Šćekića: KILIBARDA, ispovijest o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore (Izdavač: Vijesti, Daily press d.o.o.; Podgorica, 2001.), na str. 78. govori ovako:

Jednom smo imali miting na Ivanjici, između Trebinja i Dubrovnika. Ivanjicom su odjekivali poklici: Hoćemo oružje! Hoćemo oružje!

Radovan Karadžić na to je uzvratio:

Braćo Srbi ne treba nam nikakvo oružje. Mi imamo slavnu Jugoslavensku narodnu armiju koja će nas zaštititi ....

Slobodna Bosna

Slobodna Bosna
29.01.2009: Broj 637

Pise: Mirha Dedic


citat:

The gathering was an organized promotion of Slobodan Milosevic. Who had organized it?

In Yugoslavia at the time such an action could have only been organized by the military intelligence. We would later learn that for Milosevic's rise to power the crucial influence was that of General Nikola Ljubicic -the most powerful man in Serbia, Tito's military commander for decades. In the memoirs of Veljko Kadijevic, another of Tito's generals, we could see that the military leadership "since the end of the seventies", made a dramatic estimation and analyses of the threats against socialism, the emerging and growth of opposition forces, and anti-Yugoslav activities, and, that plans were well under way, together with the mechanisms to implement them, aimed at saving Yugoslavia, socialism and, last but not least, staying in power. His memoirs make it more than clear that this state of mind had developed the signs of sheer panic after Tito's death. Milovan Djilas had already noticed that: "If the JNA fails to be democratized, it will be the force that leads to the destruction of Yugoslavia." In such an atmosphere, Milosevic was emerging, supported by those forces that did not show any awareness of the limits of their power, an attitude so logical following the years of absolute power under Tito's leadership.

http://www.famainternational.com/mirror/smcontent.htm

citat:

Skupština je bila organizovana promocija Slobodana Miloševića. Ko je organizovao to?

U Jugoslaviji je tad ovakva akcija mogla biti organizovana samo od vojne obavještajne službe. Kasnije ćemo uočiti da je za Miloševićev uspon na vlast najbitniji uticaj bio taj da je general Nikola Ljubičić - najmočniji čovjek u Srbiji, Titov vojni komandant decenijama. U memoarima Veljka Kadijevića, drugog Titovog generala, možemo vidjeti da je vojno rukovodstvo "od kraja sedamdesetih godina", napravilo jednu dramatičnu procjenu i analize nad pretnjama prema socijalizmu, nastajanja i rasta opozicionih sila, i anti-Jugoslavenskih aktivnosti, i, da su ti planovi već bili na putu, skupa s mehanizmima za njihovu sprovedbu, usmjerenu za spašavanje Jugoslavije, socijalizma pa, na kraju ali ne i posljednje, ostanak na vlasti. Njegovi memoari čine to više nego jasno da tadanašje stanje svijesti je razvilo znakove potpune panike nakon Titove smrti. Milovan Đilas je već zapazio to: "Ako JNA ne bude demokratizovana, postat će sila koja će voditi uništenju Jugoslavije." U jednoj takvoj atmosferi, Milošević se pojavljuje, podržan od onih sila koje nisu pokazivale nikakvu svijest o granicama njihove snage, takav stav logično slijedi nakon godina apsolutne vlasti pod Titovim vodstvom.

Monografija "Savez komunista u uslovima samoupravljanja" 1967. godine Beograd, tabela na stranici 785.

Ova tabela prikazuje stvarnu sliku nacionalne strukture oficirskog i podoficirskog kadra u JNA:

Srbi - 47.006 članova SKJ u JNA - 61,92% od ukupnih 75.915 članova SKJ u JNA 1967. godine.
Nacionalna zastupljenost Srba u tadašnjoj Jugoslaviji bila je 42,08%.

Hrvati - 11.969 članova SKJ u JNA - 15,76% od ukupnih 75.915 članova SKJ u JNA 1967. godine.
Nacionalna zastupljenost Hrvata u tadašnjoj Jugoslaviji bila je 23,15%.

Slovenci - 3.131 članova SKJ u JNA - 4,12% od ukupnih 75.915 članova SKJ u JNA 1967. godine.
Nacionalna zastupljenost Slovenaca u tadašnjoj Jugoslaviji bila je 8,57%.

Makedonci - 4.309 članova SKJ u JNA - 5,68% od ukupnih 75.915 članova SKJ u JNA 1967. godine.
Nacionalna zastupljenost Makedonaca u tadašnjoj Jugoslaviji bila je 5,64%.

Crnogorci - 5.555 članova SKJ u JNA - 7,39% od ukupnih 75.915 članova SKJ u JNA 1967. godine.
Nacionalna zastupljenost Crnogoraca u tadašnjoj Jugoslaviji bila je 2,77%.

Muslimani - 467 članova SKJ u JNA - 0,62% od ukupnih 75.915 članova SKJ u JNA 1967. godine.
Nacionalna zastupljenost Muslimana u tadašnjoj Jugoslaviji bila je 5,24%.

Jugoslaveni - 1.285 članova SKJ u JNA - 1,69% od ukupnih 75.915 članova SKJ u JNA 1967. godine.
Nacionalna zastupljenost Jugoslavena u tadašnjoj Jugoslaviji bila je samo 1,71%.

Albanci - 1.036 članova SKJ u JNA - 1,36% od ukupnih 75.915 članova SKJ u JNA 1967. godine.
Nacionalna zastupljenost Albanaca u tadašnjoj Jugoslaviji bila je 4.93%.

Mađari - 432 člana SKJ u JNA - 0,57% od ukupnih 75.915 članova SKJ u JNA 1967. godine.
Nacionalna zastupljenost Mađara u tadašnjoj Jugoslaviji bila je 2,72%.

Ostali - 725 članova SKJ u JNA - skoro 1,00% od ukupnih 75.915 članova SKJ u JNA 1967. godine.
Nacionalna zastupljenost "ostalih" u tadašnjoj Jugoslaviji bila je 5,24%.

Sa Srbima su bili i Crnogorci, kao braća pravoslavci, na koje se računalo kao politički podobne, dok su svi ostali bili totalno zakinuti.


Navedena tabela [autentični podatci SKJ, odnosno Centralnog komiteta SKJ u Beogradu] sasvim jasno pokazuje i dokazuje da se nacionalna struktura članova SKJ u starješinskom kadru JNA ni približno ne podudara sa nacionalnom strukturom stanovništva SFRJ.

Već tada 1967. godine uspostavljena je srpska dominacija u JNA odnosno pripremala se "četnicizacija" JNA.